Jedno od velikih djela F.M.Dostojevskog, Idiot, smatra se možda jednim od prvih bitnijih modernih psiholoških romana, a svakako i kazališno najpotentnijih romana ovog velikog ruskog pisca.
Izdan 1868. godine, Idiot je označio pravi preokret u narativnoj strukturi romana 19. stoljeća, ili kako Jure Kaštelan kaže - vrijeme kneza Miškina izvire iz doživljavanja, iz trenutka uzbuđenja i potresa. To je subjektivno vrijeme koje traje u afektivnom sjećanju, u unutarnjem monologu, u rastrganim strujama svijesti.
Roman se koncentrira na liku Lav Nikolajevič Miškina, dobronamjernog i nevinog pojedinca, koji na određeni način simbolizira opreku licemjernog višeg staleža, poglavito u liku Rogožina koji je u dijametralnoj suprotnosti s Miškinovim. Njihova razlika se osobito vidi u odnosu prema Nastasji Filipovnoj, koja postaje zajednička želja obodvojice, bez obzira što je Miškinov odnos prema njoj gotovo zaštitničko-sažaljevačkog stajališta, dok Rogožinove mračne strasti dovode do ubilačke snage.
I dok se, prema riječima redatelja predstave Ivana Plazibata, Idiot ističe po tri zanimljive linije – onu melodramatske prakse tadašnjeg vremena, zatim onu koja na neki način anticipira salonske drame čehovljevskog tipa, on se odlučuje za naglasak na onu treću – ispovijedni tip dramaturgije stavljajući u prvi plan emocionalna stanja glavnih likova, odnosno poglavito onaj Miškinove perspektive.
Za dramaturgiju se pobrinula Lana Šarić, a u glavnim ulogama možete vidjeti Luku Dragića, Natašu Dangubić i Filipa Juričića.
